>>KUD MOST<<

 

 

 

(Odlomak iz “ULICOM BIŠĆA” Huseina Dervisevica)

Bihac na ostrvu

Biscani su poput Engleza - zive na ostrvu. Englezi su svjesni da su ostrvljani i time se, bez sumnje, ponose. A Biscani? Vjerovatno i ne znaju da je njihov grad podignut na ostrvu, ili ih se ne tice. Oni mozda, i ne primjecuju ono sto bi svaki stranac uocio prilikom prve setnje gradom. Steta, a imaju toliko razloga da se prave Englezi.

Salu na stranu, ali Bihac je stvarno izgadjen na ostrvu svetog Ladislava, nazvanom po Ugarskom kralju Ladislavu I Arpadovicu, koji je bio sin kralja Bele I. Bihac se inace spominje u dokumentima tek u XIII stoljecu, a naziv ostrva upucuje na to da je mogao biti sagradjen i dva stoljeca ranije. Posto nema nikakve dokumentacije o postanku grada narod ovog kraja jedino se oslanjao na i nudio ih ozbiljnim piscima istorije. Ali, ni legende da nam se sloze; po jednoj je neki velmoza imalo tri kceri: Biku, Soku i Vranu, koje su sagradile tri tvrda grada - Bihac, Sokolac i Vrnograc, ali postoji i kod lopasica jedna slicna, koja kaze da Bihac i Senj sagradise dvije sestre Bika i Seka. Bilo kako bilo, Bihac koji je po starim listinama mijenjao ime u dosta navrata - od Wyhygh, preko Byhig, do Bihag i Bisce, sagradila je, izgleda, tek legenda, jer se njegovo ime jedino vezuje s nepoznatom vlastelinkom Bikom. Kako nas grad nikad nije imao svojih Evlija Celebija, u nasljedje su na ostale silne istorijske rupe, pa nemamo nacina da ih pokrpimo. Neosporno je da su ovaj kraj osvojili Avari i Sloveni jos u VII stoljecu, a oni su bili najvjerovatnije ti koji su mogli da udare temelje grada. Poslije su dosli Ugari, a dokumenti okasnise




Bihac se prvi put pominje pod imenom Wyhygh u Povelji ugarskog kralja Bele IV, izdatoj 26. februara 1260. Drugi put je pomenut u Kraljevskoj povelji iz 1262, kojom je Biscu dat status slobodnog kraljevskog grada. Obje povelje nalaze se u Budimpesti, ali to prije ovdasnjih istoricara otkri orijentalista Ekrem Causevic, koji mi je o tome pricao kad se vratio sa jednog studijskog  boravka u Madjarskoj. A sta su prethodne Bele zapisivale niko ne zna. Ni budimpestanska istorijska riznica. Zato nam je pisana istorija o ovakom starom gradu nekako mlada, pa se sve hvatamo za listine iz proslog stoljeca. A u listinama opet - Bihac na ostrvu. I kaze se ovako: iduci iz pravca Zavalja, u prolazu kroz Bihac moralo se preci tri mosta - onaj na Jarku, te dva na Uni, posto je put vodio preko Otoke. To jos jednom dokazuje da je Bihac, grad koji su bar jednom spasile guske i patke, “ab urbae condita” bio ostrvo. I mada je mijenjao i ime i legende, stalno je bio na istom mjestu, opasan vodom, koja je, vjerovatno, i u ona vremena stavaranja istorijskih rupa tekla Jarkom iz Une u Unu.




Neki izvori tvrde da su Jarak prokopale ugarsko-hrvatske vlasti, te da su ga dovrsile 1566. i da je sluzio, u sprezi sa bedemom, za odbranu grada  od Turaka. Medjutim tim izvorima je vjerovati koliko i nenaucnim legendama, ili tvrdnji da je Bihac sa Karlovcem gradio ban Karlovic, kako narodna pjesma veli, jer ako je grad vec izgradjen na ostrvu, i to svetog Ladislava, onda je oko njega bez sumnje i ranije tekla voda. Uostalom, teren oko starog jezera, bogatog jos i danas motivima za razglednice, inace je nekoliko metara nizi, sto upucuje na zakljucak da je bio u najmanju ruku plavan. Tako otpada cak i tvrdnja onih koji kazu da je grad sazidan na vjestackom ostrvu.




Biscanima drag Jarak, ili Kanal, doveli su u red, nakon rusenja bedema, austro-ugarske vlasti, da bi na njemu 1911. izgradili prvu hidrocentralu u ovom kraju. To je, medjutim, vec bilo pitanje estetike i funkcionalnosti vode, koja je nastavila svoj put iz Une u Unu, opasujuci i dalje grad. Uz Jarak je i uredjen i lijep park, tako da sve bude po protokolu pedantne monarhije kajzera Franca Jozefa, koji se u ovim krajevima odomacio kao car Franjo Josip i sijao jos dugo s dukata sto su ih nosile ovdasnje zene.

I tako bez obzira na legende i dokumenta, Biscani su, bar oni koji zive u samom centru grada - ostrvljani. Ili - otocani. I mogu mirne duse da se prave Englezi. Zato, bolje im je objasniti sada, nego da cekaju slucajnog stranca koji ce sve u setnji vidjeti - i reci. Ili, koji ce im iz knjiga njima nepoznatih govoriti o njihovom gradu, kao onda kad je prije skoro dvije decenije dolutao ovamo lutajuci reporter Gerhard Ledic, koji je ovdasnje ljude upoznavao sa njima samima.

KAPETANOVA KULA

   Otkad je neimara ima i kula. Ako vec covjek nije mogao da uzleti, onda je mogao u kule da uzida svoj san, pa da se ispne i s visoka svijet posmatra. I tako je to jos od kule vavilonske, koja bi pramajka svim drugim kulama, neznanim i znanim, koje su, pored namjene, imale i svoja imena. Zna se otkud Cele-kula i otkud slicne gradjevine, kojima dadose imena po mjeri zla kom su sluzile, zna se i otkud naziv sahat-kula, a ova nasa, Bihacka kula - otkud, i zasto je nazvase Kapetanova? Ime joj naslijedismo, a niko ne sazna po kom i cijem ga kapetanu dobi, a kamo li ko je i kada sazda.

   U knjigama postoje podaci da je negdje iz vremena Matijasa Korvina, koji je zivio u 15. stoljecu, ali se to za sigurno ne moze uzeti, jer je oduvijek u ovim krajevima istorija bila rasijana i u prolazu se dogadjala, u hodu, a nikad se nije nasao neko vican kalemu da ponesto u pravo vrijeme zapise. Godine 1630. Anastazije Grgurevic opisa stanje u Biscu, te rece ko je grad drzao i kako, ali o Kuli ni on slovo ne ostavi. Ostase listine oskudne i skoro uzaludne, pa se istorija sama na kamenu prica, kamenu kojim puzevi laze, vec stoljecima, vanvremeni puzevi ciji trag jedino sunce jutrom iscitava.

   U Knjizi “Bihac i Bihacka krajina” Lopasic zapisa: “Osobite vrsti sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistocnoj strani grada prema Uni. Ne zna se da li su je nekoc Hrvati ili kasnije Turci gradili. U njoj je bio stan pase, ili sandzaka, a sad sluzi tamnicom okruznog suad”. I nista se vise ne rece o tom. Iz zidova zdanja otvorenih ociju gleda tajanstvo. Skorpija stoljetna u kamenu cuti i ne zna za koga svoj otrov cuva. Ovovjekovni hronicar Ivan Tomasic smatra da je Kapetanova kula gradjena 1205. i da je bila jedna od cetiri bihacke kule, od kojih su tri razorene 1291-92. Sta je istina nemoguce je reci, kao sto je nemoguce otici u proslost i sve to lijepo provjeriti. Zbog toga Kuli kao dosadno - ljeskari na suncu i s cetiri strane motri svijet. I stepenice joj se dosadjuju; i njima se penje tek dokono vrijeme i cita bogati rukopis prasine. A koji se sve silni podanik tu pope nekad, carski glas da javi. Koje li cudne fermane donesose bezimeni glasnici i suznji u nocima koje niko ne zapamti.

   Kula jeste “sluzila tamnicom”, kako je prije sto ljeta zapisao Lopasic, ali je i ostala tamnica sve do 1959. , i to tamnica svake vlasti koja je ovuda prosla. Od svijeta smo slusali nekad price o onima koji su “lezali” u kuli, krivi, ili na pravdi boga. Desetak godina nakon ukidanja tamnice, zavod za zastitu gradova iz Zagreba posla Andjelu Horvat da napravi projekat kojim bi se obnovila kula pa se sedamdesetih prionu na posao i spasi se simbol s razglednica grada. I tako Kula dobi novi krov i sve ostalo pod njim. Kasnije je i u muzej pretvorise, ali joj osta stari duh tajanstva.

   I nastavi kula pricu za rijetke, za one sto znaju gonetati vrijeme, za one koji i pricinu vide. Prica ona, a glas joj pun magle. I gotovo niko ne razaznaje sta kaze o svojo starosti. Uostalom, ko zna koliko moze biti star kamen; mladji je no vrijeme, a stariji no svijet. A sto to odozgo odavno mrtav kapetan zbori, i kome? Nista i nikom - i nema kapetana; to se jedino cuje vjetar sto kulu oblijece, ne bi li kako ustalasao mulj oskudne istorije. I nema onih sto su tamnovali za Austo-Ugarske, za stare i nove Jugovine. Na zidovima samo njihovi pogledi iznutra, i pogledi izvana onih sto ih zalise. Svuda po kamenu nestvarne projekcije vremena bremenitog zaumnim i proslim. Tajne, svuda tajne. Koji sve velmoza, a koji pasa, tu vijek svoj vjekova mocan? Koji kapetan? I po kom se od njih kula nazva? Po Turnu, ili po Ravnikaru? Ili po nekom od nasljednika Murad-age, prvog zapovijednika Bisca iz turskog perioda? Kula to nikom nece reci. Ona stoji za inat i nedoumice je ne mogu da pomjere. Cuvaju je cetiri vjetra kroz vjekove, i pelikan, sit a nesit, na jednoj cosi, koji od nekud zaluta u ovaj grad potpis neimara da bude, neimara koji mozda i ne bi vican slovima, a znade da ljutcem i domacim mehkisem sazida tajnu knjigu svevremenu.

   I tako, istorija minu, a mi na pocetku o Kuli saznasmo malo. Doduse, neki od nas kraj nje i zastanu, i vide: ovdje nista nije proslo i sve se jos uvijek dogadja. Trajanje tu zapisuje sebe mimo nasih satova i kalendara. Konacno, nasi satovi nisu mjera i prije bi se reklo da su majstori i gospodari, tamnicari i zrtve, otisli negdje, privremeno, da odmore od ponovljive istrojie, negdje daleko od cudne proslosti ovog zdanja na cetiri vode.

Ko sagradi Kapetanovu kulu u Biscu? A ko crkvu svetog Antuna, koja krajem XVI vijeka dobi minaret umjesto tornja i posta Fethija?
(nastavice se ...)